Business coaching by Goran Blagus

U zadnjih nekoliko mjeseci (zapravo, od kad nas je počela prati ova kriza) vrlo često su što političari, što ekonomisti, što teoretičari, govorili ili pisali kako će hrvatska privreda i sami poduzetnici morat pronaći neke nove tržišne niše, kako će se trebat specijalizirati i kako će trebati... Joj, sve nešto kako bi trebalo, kako je dobro, kako ovo, kako ono... Čest komentar, koji čujem u društvu kada negdje u prikrajku "izleti" jedna od ovakvih rečenica, jest kako je lako pametovati i neka mi taj pametnjaković kaže koja je to uspješna tržišna niša. Ta anegdota te jedna radionica koju još uvijek polazim dali su mi materijal za promišljanje.

U zadnjih nekoliko tjedana imao sam par zanimljivih susreta sa vlasnicima tvrtki koji su često kao svoje ciljeve za 2010. godinu navodili da žele preživjeti, a kasnije će već nešto smisliti. Često je tu bilo riječi kako daju sve od sebe, trude se maksimalno, odriču se svega i svačeg, no sada je bitno da prežive. A kasnije će razmišljati što i kako. I te njihove riječi su me ponukale na razmišljanja...

Ovaj tjedan malo "grebem" u life coaching teme, s vizijom da ovo što slijedi možete primijeniti i u poslovnim izazovima. Ionako još uvijek pričamo da smo u Novoj godini, pa da iskoristimo moment "novo" za stvaranje nečeg novog. Zapravo, sada smo malo više "otvorenog uma" te se nadam da će ovih nekoliko ideja sjesti na plodno tlo. Tako sam u zadnjih nekoliko dana imao dodir sa stavom ljudi koji imaju sljedeća razmišljanja:

Vjerujem da je dio čitatelja očekivao kako bi tema današnja kolumna mogla biti prigodna za vrijeme nakon 1.1. Osim toga, Nova godina je vjerojatno odličan trenutak za novi početak, pa što se ne osvrnuti na famozne novogodišnje rezolucije.

Kraj je kalendarske godine i božićne aktivnosti smo "odradili". Neki od nas su strku oko finiširanja poslovne godine radili do Božića i sada guštaju u odmoru, dok je nekima od nas Božić bio samo malo duži broj neradnih dana u kojima smo samo na trenutak predahnuli, a ujedno i uštipnuli nešto vremena da odradimo preostale poslove. Htjeli mi to priznati ili ne, većina nas 12. mjesec doživljava kako u njemu treba zapeti i napregnuti se do maksimuma te završiti sve nedovršene poslove kao da sutra ne postoji i da će sve stati nakon 31.12. Hajmo malo stati na loptu pa proanalizirati ili još bolje, osvijestiti što se zapravo događa.

Često čujem izjave kao što su "zbog konkurencije moram sniziti cijene", "moraš paziti što radiš, konkurencija nikad ne spava", "trebaš uvijek biti korak ispred konkurencije", no zato u vrlo rijetkim situacijama čujem rečenice poput "oni nam nisu konkurencija, već kolege", "u kontaktu smo s konkurencijom, trebamo razmjenjivati iskustva", "imamo redovite sastanake s konkurencijom". Ova zadnja izjava mogla bi zazvoniti kod tržišnih regulatora (primjer se ne odnosi na monopolski model dogovora), no u današnjoj kolumni pucam na nešto sasvim drugo - percepcija konkurencije kao poslovnog partnera.

Nekad davno u SF filmovima se prikazivalo kako glavni lik radi od kuće, ima neku modernu tehnologiju i sve je bilo hype i über cool. Danas, kad je kriza stisla i optimizacija troškova postala gotovo najvažnije stavka svake tvrtke, rad od kuće je ponovno postao atraktivan način uštede ili čak radni life style nekih pojedinaca. S druge strane, uspjeli smo se tehnički toliko razviti da lik iz SF filma i nije više über cool, jer imamo 10 puta bolje igračke od njega :) A i cijela industrija se promijenila s vremena kada smo se divili takvim filmovima. Danas više radimo glavom (mozgom, da bude precizan), a manja drugim ekstremitetima našeg tijela.

Poslove koje sam u svojoj dosadašnjoj karijeri radio, a ujedno i posao kojima se većina mojih klijenata coachinga bavi je pružanje različitih usluga. Najčešće su to usluge koje zahtijevaju puno umnog i malo manje fizičkog rada, no sasvim sigurno su to usluge koje današnje tržište treba u većoj ili manjoj mjeri. Bez obzira u kojem dijelu svijeta živjeli, a prema dobivenim i proživljenim iskustvima, odnos prema jednom većem dijelu usluga sa strane korisnika je izrazito omalovažavajući. Pod pojmom omalovažavajući smatram percepciju vrijednosti usluge i njezine realne cijene. Ili drugim riječima rečeno, korisnik smatra da je cijena previsoka ili čak očekuje da cijena usluge bude 0 kn.